Đavo i gospođica Prim

U zabačeno selo Viskos stiže stranac s rancem na leđima. U rancu nosi samo svesku za bilješke i jedanaest zlatnih poluga, a u glavi pitanje koje mu ne da mira: jesu li ljudi u svojoj suštini dobri ili zli? Odgovor odlučuje da potraži upravo tu, među običnim ljudima koji se međusobno poznaju cijeli život. Kada se pročuje zašto je došao, cijelo selo, htjelo to ili ne, postaje dio njegove potrage. Ono što počne kao pitanje jednog čovjeka postaje ispit za sve, i niko iz njega neće izaći isti. Paulo Koeljo u romanu Đavo i gospođica Prim piše parabolu o zajednici koju na kušnju stavljaju pohlepa, kukavičluk i strah, i o tankoj liniji koja dijeli dobro od zla u svakom od nas. Priču gradi jednostavno, gotovo kao basnu, ali pitanja koja otvara nisu nimalo jednostavna: koliko vrijedi poštenje, šta smo spremni učiniti kada nam se ukaže bogatstvo i koliko je lako biti dobar kada nas niko ne iskušava. Kratak roman koji se čita u dahu, a o kojem se razmišlja još dugo nakon posljednje stranice.