
Minhenska godina – zapisi i uspomene
Poglavlje iz knjige Minhenska godina Što više godina čovjek ima to brže stari. I više prolazi. I tako svaki čovjek sve manje godina ima, jer godine koje su mu prošle i nisu više njegove. I sve više voli tišinu i to da ga na miru oslovi ugodna samost kao prisan drug, kao sagovornik koji mu odobrava i zamjera, koji mu bāja i šapće da su mnoge dionice života mogle biti drukčije da su ljudi bili drukčiji. I on s njima. Ali, dobro. Samost, mir, samovanje imaju svoje izblize draži; sjetio sam se mnogih u Münchenu, u svome privremenom i lijepom stanu u Giselastraße 28. (U sadašnjim samovanjima sjetimo se bivših samovanja, nije ni meni moglo biti drukčije tokom minhenske godine, u lijepoj i mirnoj Giselastraße.) A nakon proživljene polovice života, ili i više od nje (ko zna koliki preostatak života odnekle još čeka i “stopira” nas, e da se zajedno povezemo preostalim putem?!), lijepo je svakom čovjeku da se prisjeti kad su ga te lijepe i ugodne tišine i šutnje oslovile u svojoj punini. Kad zbraja vrijeme koje je ispratio na put i koga više nema, a u kojem je sve više stario, čovjek se nađe usred fatamorgane otišlih dana. Sjeti se dana i noći koje je ispratio u vrevi i dugim razgovorima, u kojima je mogao do mile volje samovati. Ali, eto, nije. I sad je gotovo, žao mu što su ti dani u mnogo zvukova i buke otišli na svoja prozračna mezarja na nebesima.
Besplatna dostava
Iznad 100 KM
Sigurna kupovina
SSL zaštita
Povrat 14 dana
Poštom
Pažljivo pakovanje
Zagarantovano
Još nema recenzija
Pročitali ste “Minhenska godina – zapisi i uspomene”? Budite prvi koji će ocijeniti ovu knjigu.
Enes Karić – biografija, knjige, djela i akademski rad