Minhenska godina – zapisi i uspomene

Autor: Enes Karić

Poglavlje iz knjige Minhenska godina Što više godina čovjek ima to brže stari. I više prolazi. I tako svaki čovjek sve manje godina ima, jer godine koje su mu prošle i nisu više njegove. I sve više voli tišinu i to da ga na miru oslovi ugodna samost kao prisan drug, kao sagovornik koji mu odobrava i zamjera, koji mu bāja i šapće da su mnoge dionice života mogle biti drukčije da su ljudi bili drukčiji. I on s njima. Ali, dobro. Samost, mir, samovanje imaju svoje izblize draži; sjetio sam se mnogih u Münchenu, u svome privremenom i lijepom stanu u Giselastraße 28. (U sadašnjim samovanjima sjetimo se bivših samovanja, nije ni meni moglo biti drukčije tokom minhenske godine, u lijepoj i mirnoj Giselastraße.) A nakon proživljene polovice života, ili i više od nje (ko zna koliki preostatak života odnekle još čeka i “stopira” nas, e da se zajedno povezemo preostalim putem?!), lijepo je svakom čovjeku da se prisjeti kad su ga te lijepe i ugodne tišine i šutnje oslovile u svojoj punini. Kad zbraja vrijeme koje je ispratio na put i koga više nema, a u kojem je sve više stario, čovjek se nađe usred fatamorgane otišlih dana. Sjeti se dana i noći koje je ispratio u vrevi i dugim razgovorima, u kojima je mogao do mile volje samovati. Ali, eto, nije. I sad je gotovo, žao mu što su ti dani u mnogo zvukova i buke otišli na svoja prozračna mezarja na nebesima.