Kada mu supruga Giullia, majka njihove trogodišnje kćeri, u suzama 30. rujna 2011. kaže “Možda ne volim muškarce”, glavni junak shvaća da je njihov brak, u krizi od rođenja djeteta, možda došao svome kraju. Antonio Scurati, jedan od najvažnijih suvremenih talijanskih pisaca, u romanu Nevjerni otac, furioznoj ispovijedi u ich-formi, daje nam sliku propasti ljubavi i ideala, propasti jedne generacije kojoj je bilo nuđeno sve, a koja nije dobila ništa. Nevjerni otac priča je o krizi srednjih godina, o braku, o djeci, o ljubavi, o sebičnosti, o kraju iluzija i kraju jednoga svijeta kakav su gradile generacije stasale nakon Drugoga svjetskoga rata. Intimna je to ispovijest diplomiranog filozofa i kuhara koji vodi restoran naslijeđen od oca, sanjajući Michelinovu zvjezdicu. Priča je to čovjeka koji zna da život nije reklama, ali ga pokušava tako živjeti. Priča oca koji svojem djetetu, kojeg dobiva prekasno, želi ostvariti sve želje, iako zna da mu ostavlja svijet lošiji od onoga koji je sam dobio od svojega oca. Nevjerni otac pripovijeda priču o konačnoj i neumitnoj smrti Zapada, ali i nadi, koju svaki otac ima, da će ga se voljeno dijete sjećati po onim trenucima u kojima su bili bliski.