Poslednja stanica Aušvic

Edi de Vind je 1943. godine bio ljekar u Vesterborku, logoru u Holandiji odakle su zatočenici slani dalje na istok. Na tom poslu ostao je i zato što mu je Jevrejski savjet obećao da će njegova majka, koju su nacisti tamo zatočili, biti puštena ako on nastavi raditi. Obećanje se pokazalo praznim: majka je u to vrijeme već bila na putu za Aušvic. Na istom mjestu Edi je upoznao Fridel i oženio se njom. Godinu dana poslije oboje su deportovani u Aušvic, gdje su ih odmah po dolasku razdvojili. Edi je raspoređen kao bolničar u jednu baraku, a Fridel u obližnji blok, prepuštena nacističkim ljekarima koji su na zatočenicama vršili eksperimente. Živio je od kratkih, skrivenih razgovora s njom i od nade da će jednom zajedno izaći. Ove stranice De Vind je napisao u samom logoru, u sedmicama nakon što je Crvena armija oslobodila Aušvic, dok je sve još bilo svježe. Zato je njegov zapis neposredan i precizan. Uz tekst su objavljene fotografije iz njegovog života prije rata, iz logorskih godina i nakon oslobođenja. Knjiga je istovremeno ljubavna priča, svjedočanstvo o zločinima i razmišljanje o tome šta čovjeka održava kada mu je oduzeto gotovo sve.