Palestina na savjesti čovječanstva, Esad Duraković

Genocid u Palestini (u Gazzi i na Zapadnoj obali) ne prestaje nego se intenzivira. Njegovi počinioci – cionisti – očigledno su odlučni da idu do kraja. Veliki broj vlada u svijetu pristaje na taj neizreciv užas našega doba, lansirajući krajnje nemoralnu floskulu o tome kako „Izrael ima pravo da se brani“, uprkos činjenici da je osnovan na tuđoj teritoriji i da on napada većinu zemalja na Bliskom istoku a koje njega ne napadaju.

Kao orijentolog i kao humanist, dugo se bavim Bliskim istokom općenito pa tako pratim i okupaciju Palestine i genocid u Gazzi. Pišem povremeno o toj unesrećenosti čovječanstva jer se ona ne može posmatrati mirno, saučesnički. Kada se sakupio određen broj objavljenih tekstova, pomislio sam kako bi trebalo objaviti ih u knjizi, na jednome mjestu, jer tekst na jedan način egzistira u e-formi, a na drugi način u knjizi. Tako se 2024. godine pojavilo prvo izdanje knjige pod ovim naslovom.

Većinu ovih kolumni pisao sam otkako je počeo ovaj cionistički genocid u Gazzi, a najveći dio njih objavljen je upravo na portalima. Objedinio sam ih u hronološkom slijedu i objavio kao knjigu čiji izdavači su Planjax iz Tešnja i KULT-B iz Sarajeva. Knjiga je svjedočanstvo o suicidu naše civilizacije i moralnom sunovratu našega svijeta čije najveće vrijednosti upravo skončavaju na Bliskom istoku naočigled svjetske javnosti koja danas posmatra genocid u Gazzi onako kako su se antički Rimljani u Koloseumu zabavljali posmatrajući ubijanje životinja i ljudi „najnižega reda“. Gazza i Koloseum zapravo su kvalitativno istovjetni jer svjedoče o neprevladanoj patološkoj „ljudskoj“ potrebi da uživaju u patnji i pogibiji nezaštićenih ljudi koje je „elita“ ocijenila kao izrazito niževrijedne, dehumanizirane. Svijet je samo tehnološki napredovao, ali etički nije ni jednoga pedlja. Gazza i odnos svijeta prema njoj neporecivo svjedoče o tome.

Bliski istok je kolijevka naše civilizacije. Tu su nastajala prva pisma. Tu su nastajale monoteističke religije. Na tome prostoru je Isus, ili Isa, žrtvovao sebe za spas čovječanstva i tu je kao Božiji poslanik propovijedao ljubav prema Drugome, praštanje... Dakle, taj Bliski istok je zavičaj civilizacije, i to ne samo arapske, ili orijentalno-islamske, nego i zapadnjačke. Na tome prostoru se danas pokopavaju sve te vrhovne vrijednosti: međunarodno pravo i ljudska prava općenito, humanost, pobožnost, jer se tu masovno ubijaju nedužni ljudi – i stari i mladi, naročito djeca; uništavaju se čak i njihovi maslinjaci, betoniraju se njihovi bunari i td. Očigledno i bez pretjerivanja, svijet koji sebe smatra civiliziranim uništava vlastiti zavičaj i u njemu pokopava sve najveće vrijednosti civiliziranosti. Upravo svjedočimo kako je naš svijet tragično izgubio moralni kompas, a to ne može proći bez ozbiljnih posljedica za takav svijet.

S obzirom na to da je palestinska epska tragedija potrajala te da i danas traje, nažalost, nastavio sam i nakon objavljivanja prvog izdanja knjige objavljivati tekstove u medijima (prvenstveno na portalima) o genocidu nad Palestincima, te o međunarodnom kontekstu u kome se to zbiva. Tako se „nabralo“ tekstova koliko ih ima u prvome izdanju, možda čak i malo više. Odlučio sam se za drugo izdanje pod istim naslovom, a u njega sam uključio tekstove objavljene nakon prvog izdanja.

Tekstovi su poredani hronološki jer vjerujem da na taj način najbolje izražavaju zbivanja o kojima je riječ i moju recepciju tih zbivanja. U toj recepciji moguće su izvjesne oscilacije, ali smatram da sam uvijek do sada prepoznavao osnovne ciljeve cionizma, njegovu strategiju i viziju, kao i saučesnički odnos dehumanizirajućeg dijela svijeta u kome živimo.

Ova knjiga je samo pokušaj da se baci svjetlo na najveći zločin koji se danas zbiva naočigled našega svijeta – kao najuvjerljivija negacija njegove civiliziranosti. Knjiga je istovremeno poziv, rekao bih čak da je vapaj moćnim, utjecajnim subjektima takvoga našeg svijeta da budućnost gradi na humanosti i kosmopolitizmu a ne na antagonizmima i genocidu koji danas osuđuju i neki Jevreji.

Situacija na Bliskom istoku eskalira; horizont je zamračen iako je riječ o Istoku/istoku, o ishodištu monoteističkih religija i osvitu civilizacije pa je dragocjen svaki poziv na humanost i kosmopolitizam, na multikulturalnost, na božanski proklamirano bratstvo ljudskoga roda. Vjerovati u to znači istinski vjerovati u Boga svemilosnoga jer je takva Njegova volja.

Autor ove knjige je vršnjak nakbe (1948). Preživio je bosanski genocid, urbicid, bookcid na samome izmaku dvadesetog vijeka i možda je to jedan od dodatnih razloga za razumijevanje palestinske tragedije: ona je istovremeno tragedija međunarodnog prava i humanosti; ona je suton civilizacijski.

Istrajavajući na „magistrali“ humanosti i kosmopolitizma, autor ove knjige dobio je 2003. godine priznanje UNESCO-a za doprinos međusobnom upoznavanju kultura.