Crnjo je glup, neuko govori, lijen je, ne osjeća bol, nije ljudsko biće; crnjo mora paziti da se oni uvijek osjećaju nadmoćno; crnjo se ne smije smijati i razgovarati s drugim crnjom; crnji će biti bolje kad ode u raj, u kojem će završiti jer će ga oni linčovati, objesiti, bičevati, premlatiti, izgladniti, silovati… Percival Everett napisao je subverzivnu priču o zatomljenoj povijesti, koja zapravo nije u davnini: ropstvo, rasizam, diskriminacija sveprisutni su u današnjici. James je bolno aktualan, premda je napisan prema Twainovu djelu Pustolovine Huckleberryja Finna , objavljenom prije gotovo stoljeće i pol. No Everett je napravio kopernikanski obrat: rob Jim nam pripovijeda o svome bijegu, nevoljama i opasnostima, stjecanju spoznaja o sebi, identitetu i snazi da se pobuni. Huck, dobrodušni dječarac, sad je samo pratnja Jimu na Mississippiju. Kad se priča odvoji od izvornika, izroni onomad prešućeno: što znači preživjeti kao rob, kako se dostojanstveno oduprijeti dehumanizaciji i steći samosvijest. Jim je pismen, načitan, razgovara s Rousseauom, Voltaireom i Lockeom o etici, pravu na osobnost, na vlastiti glas i gnjev koji će ga voditi. Odabrat će i novo ime – James (Jakov, praotac). Humoristično, ironično, uzbudljivo. U duhu onoga što je Hemingway rekao za Twainov roman da iz njega potječe cijela moderna američka književnost, možemo zaključiti da je sad Everett taj koji postrožuje kriterije izvrsnosti u remek-djelu impresivne humanosti.