Savremene društvene fenomene nije moguće razumjeti bez uzimanja u obzir korpusa informacijsko-komunikacijskih determinanti. To je posljedica činjenice da su, pri ostvarivanju svojih ličnih i grupnih ciljeva i interesa, u samoj srži ukupne društvene dinamike i kompleksnosti odnosi između ljudi upućenih jedni na druge, ili suprotstavljenih jedni drugima. To je tako bez razlike da li se radi o ratu, socijalnom ili političkom prevratu, novom modnom ili kulturnom trendu, padu berze, pandemiji i slično. Odnosi se grade, ali i razgrađuju komuniciranjem. Komuniciranje je glavni način uključivanja u odnos; izražavanja dobre volje prema nekome, iskazivanja zainteresiranosti za nekog ili nešto, priključivanja i podrške zajednici, usmjeravanja zajednice prema određenim ciljevima, integracije i dezintegracije društvenih grupa i zajednica. Stanje komunikacijske infrastrukture (tehničko-tehnoloških komponenti, vladanja komunikacijskim vještinama i strategijama i komunikacijske slobode) u značajnoj mjeri ih omogućava ili ograničava. Ta determiniranost je takva da je razvoj ljudske civilizacije, u svim aspektima, kako materijalnim tako i duhovnim, moguće interpretirati iz perspektive promjena koje su se dešavale u području načina i mogućnosti komuniciranja. Komunikacijska varijabla oduvijek je djelovala. Druga je stvar što je često u naučnim ili laičkim interpretacijama zanemarivana ili marginalizirana u korist ekonomske ili geopolitičke varijable. U svim historijskim događajima, progresijama i regresijama, u kojima su presudnu ulogu igrale velike grupe ljudi, zahvaćene privlačnim, zavodljivim, ne i nužno moralnim idejama, svjesno je manipulirano komunikacijama; ne samo odnosima prema drugima i sa drugima, već i odnosom prema sebi. U mnogim slučajevima te manipulacije (dugotrajne i sistemske) su samo sredstvo koje vodi do projektovanog pragmatičnog cilja (pobjeda na političkim izborima, osvajanje novog tržišta, lansiranje novog proizvoda, zarada na berzi, konzerviranje tradicionalnih vrijednosti, pobjeda na ratištu, geopolitičko repozicioniranje), međutim, u nekim slučajevima efekti, odnosno posljedice, su trajne i dalekosežne promjene kulture (vrijednosti, aspiracija, motiva, ponašanja, navika) velikih društvenih grupa. Pitanje da li su te i takve promjene osmišljene negdje u nekim formalnim, odnosno neformalnim centrima globalne moći ili su samo kolateralna šteta tehničko-tehnološkog napretka u razvoju komunikacijske infrastrukture, sasvim je legitimno. Ono se tiče sociologije medija, jedne zapostavljene discipline u ambijentu ekspanzije komunikologije i komunikoloških istraživanja. Odnos medija (komuniciranja) i društva je obostran. Komunikacijske strukture dokazano učestvuju u oblikovanju društvenih procesa i događaja, ali i mnogobrojni društveni agensi kontinuirano instrumentaliziraju u svoju korist informacijsko-komunikacijske sisteme. Ishod ovog sučeljavanja je, u svakom konkretnom slučaju, određen alokacijom moći; odgovorom na pitanje ko je u datom trenutku moćniji.