Lijeve priče

Autor: Alija Isaković

Bila su dva dječaka Adi i Fari. Oni su bili braća. Otac im je pričao priče, koje se nikada nisu desile. Dok je otac Adiju i Fariju pričao priče majka je bila u pozorištu. Djeca su rekla da im otac priča i da će oni zaspati. Nisu htjeli da operu noge i zube, pa im je otac nastavio pričati svoje izmišljene priče. Pričao je kako Adi ima mamu a Fari tatu i obratno, jer mama je glumila u pozorištu a tata kući. Djeci je bilo dosadno i rekli su ocu da počne nešto drugo da priča, a otac je rekao da upale radio i da slušaju. Rekli su da neće. Otac ih je ubjeđivao da je to bolje i modernije, ali oni nisu htjeli, htjeli su slušat oca. Djeca su ga požurivala da im što brže ispriča neku od njegovih izmišljenih priča. Počeo je pričati da baka ima koku a dedo horku... Djeca su rekla da nastavi on je rekao da ne može jer je njegov glas ružan a ziketov lijep, zike je bio radio. Djeca su uporno htjela da im otac priča i on je na kraju to i uradio... Isaković ne voli skučeno, hvalisavo, razmaženo djetinjstvo. Zato on priča o događajima, ličnostima, zbivanjima jednog velikog i širokog svijeta u kojem ima mjesta za narodnu priču, svijet umjetnosti, nauke, male, obične stvari iz svakodnevnog života, ali oblikovane u umjetnički izraz i priču. Pa kada je riječ o motivima koji su piscu služili kao nadahnuće, slobodno možemo reći da ih je on uzimao iz svih oblasti života, i iz života uopće; sve ono što ljudski um poima. To su motivi iz narodne priče (Pošla koka na pazar, Djed i baka). Zato ne možemo reći da se usmena književnost ugasila. Ona i danas živi, ali u drugačijim tokovima i nastavlja da se prenosi, a njeni tvorci koriste se novom građom koju nude izmijenjene životne prilike. Zatim, tu su motivi iz svijeta umjetnosti, nauke, dakle, sve čega se mašta takne. Međutim, ono što je praizvor ovakvog nadahnuća i pričanja jeste porodična sreća i zadovoljstvo. Priče su namijenjene djeci Adiju i Fariju, ali i svakom drugom djetetu. Da bismo u cijelosti shvatili i razumjeli smisao i poruku priča, neophodno je da knjigu pročitaju i odrasli. Znači, ove priče namijenjene su svima. One nas upućuju na to da je društvo i druženje roditelja s djecom najveće zadovoljstvo i sreća za djecu. To ne može zamijeniti ni jedna tehnologija, niti bilo koja igračka, knjiga i slično.