Otac

Provala privatnoga ja u tekst, i biografsko-obiteljski materijal kao građa, neki su od karakterističnih elemenata Jergovićeve književne strategije još od ranih proza u knjigama Karivani i Mama Leone. No, u tim prozama između privatnoga i utorskoga/pripovjedačevog ja još uvijek je bilo mjesta za neodređenost, za fluidno pretapanje. Knjiga Otac u tom pogledu ne ostavlja nikakve nedoumice: privatno, autorsko i pripovjedačevo ja izjednačeni su potpuno. Između slavne prve rečenice u Camusovu Strancu (Danas je majka umrla.) i prve rečenice u Jergovićevu Ocu (Umro mi je otac.), osim formalne, nema nikakve druge sličnosti, ničega zajedničkog. Ono prvo govori Mersault, ujedno pripovjedač i lik romana, fikcijska figura. Ovo drugo je naprosto činjenica iz Jergovićeva privatnog života, i tako se, kao hladna činjenica i izgovara, započinjući jedan tekst čiju je žanrovsku prirodu teško odrediti, ali čija je književna energija izuzetna. Ispisujući priču o ocu, te i priču o samomu sebi, a u logičnim proširenjima i priču o mnogim obiteljskim rukavcima, Jergović u ovoj autovivisekcijski bespoštednoj prozi istovremeno rastvara mnogo širi tematski registar. Obiteljska povijest stalno je u fokusu, ali nikad bez širega povijesnog (i političkog, itekako!) konteksta, a taj obuhvaća zapravo cijelo dvadeseto stoljeće. U tako strukturiranoj prozi, premda začetoj striktno nonfikcijski, granice između stvarnosti i fikcije, između autobiografije, sjećanja i eseja brišu se nenapadno i neprimjetno, a pripovjedački ton i prosede, te organizacija svega tog raznorodnog materijala omogućuju da se knjiga Otac čita kao pravi roman. (Ivan Lovrenović)