Na zabačenom, bezimenom otoku stvari počinju nestajati tiho i postupno. Iščezavaju šeširi, vrpce, ptice, ruže — sitnice koje su život činile lijepim i prepoznatljivim. Stanovnici ne primjećuju promjene i brzo se prilagođavaju zaboravu, prihvaćajući nova pravila bez pitanja. No rijetki koji još pamte postaju prijetnja poretku i mete neumoljive policije sjećanja, čija je zadaća osigurati da se nestalo ne vrati, čak ni u mislima. Mlada spisateljica, suočena sa svijetom u kojem riječi gube smisao, otkriva da je njezin urednik u smrtnoj opasnosti. Uz pomoć starca koji također odbija zaboraviti, skriva ga u vlastitom domu. Dok se prostor oko njih sužava, a gubitak poprima opipljive obrise, pisanje postaje posljednje utočište — krhki, ali uporni čin otpora. Opsjednuta sjećanjem, nadzorom i krhkošću identiteta, Yoko Ogawa ispisuje roman koji istodobno djeluje kao parabola i intimna drama. Policija sjećanja ne nudi ni objašnjenja ni utjehu, toje knjiga koja ostaje dugo nakon čitanja, poput praznine koju je nemoguće zanemariti.