Ukazanje

"U zabitom dijelu neimenovane države u blizini malenoga nevažnog sela poznatoga samo po uzgoju šafrana prije više od dvadeset pet godina na brdo G. odjednom su se, naizgled bez povoda, počele penjati domaće i divlje životinje te spokojno gledati u nebo. Brdo su crkvene vlasti ubrzo ogradile električnom ogradom i drugim spravama za ometanje dolazaka životinja, a čudo, slično ukazanju Majke Božje u obližnjemu mjestu, ostalo je zaboravljeno sve do samoubojstva velečasnoga Leopolda Horta. O tim događajima, njihovoj pozadini i još jednome samoubojstvu u vrijeme prvoga ukazanja saznajemo kroz završnu riječ na suđenju Albertu Kocu. Albert Koc, genijalni pisac govora i proglasa, utemeljitelj tajnog Posebnog ureda za društvenu samokritiku u vrijeme predsjedanja Oktavija Nahta, u svojoj obrani razotkriva licemjerje Crkve i države, svoje ideje i sugestije prognanom predsjedniku Nahtu koje su državu sklonu diktaturi i autokratskoj vladavini u jednom trenutku otvorile svijetu i progresu. Optužen za poticanje samoubojstva kako bi osvetio smrt brata, Koc brani ne samo sebe već i, prije svega, ideju slobode i zdravog razuma. Ukazanje je roman o demokraciji i njezinim slabostima, o Crkvi, diktaturi i slobodi. Kroz sudbinu jednoga čovjeka i njegove obitelji Ivica Đikić briljantno prikazuje ne samo prevrtljivost politike i sreće nego se i usredotočuje na pitanja moralnosti, lojalnosti, vjere i ljubavi. Ukazanje se već dogodilo, a naš izbor – zatajiti ga ili ga prihvatiti – pokazat će u kakvom ćemo svijetu živjeti. “Roman Ukazanje napisan je u prvom licu, što je jedan od najrizičnijih proznih postupaka, a Đikić je to uradio majstorski – živo, uvjerljivo, plastično, s potpunom unutarnjom opravdanošću takvoga postupka. Vrlo specifična aluzivnost i alegoričnost, kojom roman intenzivno pulsira, ne padaju ispod razine novostvorenoga svijeta teksta, pa ni na trenutak ne podliježe opasnosti doslovnih ‘prepoznatljivosti’, trivijalnih mogućnosti čitanja ‘s ključem’. Tako ovaj u cjelini i u detaljima perfektno oblikovan tekst drži čitatelja u stalnom porivu da gata i goneta slojeve njegovih veza s vanjskom stvarnošću, ali ga na koncu uvijek iznova vraća sebi i svojoj vlastitoj, fascinantnoj stvarnosti.” – Ivan Lovrenović