Amanet 1

Autor: Nura Bazdulj-Hubijar

Tražila sam nešto dotad neotkriveno, ni sama ne znajući šta, nešto što bi mi dalo odgovor na ono tajanstvo u mraku neshvatanja. Ono, što sam svim silama tjerala iz misli, ali se vraćalo kad sam ga najmanje očekivala i željela, uvijek nespremna, ono što me je držalo opsjednutom. Bezoblično, nepoznato, iako je imalo ime – Zinaida. Osim citata nisam našla ništa sve do one posljednje zabilješke što sam je pronašla prije tatine smrti, zabilješke koja me dugo proganjala, o kojoj sam mnogo i često razmišljala, u čiju suštinu sam svim silama pokušavala proniknuti, naći u njoj bilo kakav smisao, povezati s nečim znanim. Ponovo sam je čitala s napregnutom pažnjom, jedan dio pročitala nekoliko puta iako sam cijeli tekst znala napamet. „…Jedino tebi, moja nesanice, tvojim tužnim djetinjim očima i drhtavim trepuškama zabranjujem i plovidbu prostranstvima misli…” Djetinje oči? Tužne djetinje oči? Jesu li to oči Zinaide Muftić? Stisnula sam čelo dlanovima s bolesnom željom da bar malo prokljujem opnu, napravim maleni otvor, ulaz u tajnu odaju.