Šta je život - Dva koraka

Autor: Nura Bazdulj-Hubijar

Na naslonu fotelje je njegov džemper. Oblačim ga i dok čekam da voda provri, nisam ni svjesna da mi je glava spuštena, da nosnicama dotičem ranflu oko vrata udišući dobro znani, dragi miris. Ne parfema, nije ih volio. Miris njegova tijela. I sapuna Dove. Zaboravljam na džezvu. Prsti mi osjećaju mekoću vune od koje sam ga plela. Sjećam se da je to bilo u noćima miholjskog ljeta. Sjedila bih pored prozora i ritmično pomicala igle uz zvuke psećeg laveža i hučanja vjetra u mračnom vrtu, sve dok mi se oči ne bi počele sklapati. Ne gledam ga, a dobro znam da je boje njegovih očiju, ledeno siv. Pod prozorom hrastovo stablo prekriveno snijegom sija srebrnim sjajem, kao da na dar prima svjetlost stolne lampe, i za tren se briše granica između mojih prstiju i njegovog džempera, pa kao što ja dodirujem njega, on dodiruje mene. Pod kapcima mu vidim lice, čašu u njegovoj ruci, cigaretu među usnama, prepunu pepeljaru. Pa govorim sebi: ništa se nije promijenilo, ništa se nije pomaklo. Samo se sakrio, potraži ga, on je tu.