Kao jedne davne zore

Autor: Nura Bazdulj-Hubijar

Duša je tanana, prozračna, krhka, tako lako ranjiva, a tako nedostupna, ne može se regenerirati. To nije livada na kojoj će poslije košenja izrasti novo cvijeće, jednako lijepo i mirisno kao ono koje su pokosili i odnijeli da stoku nahrane. U duši će ostati strnjika i ono pokošeno, uvelo, osušeno cvijeće koje nije imao ko skupiti. Sve što smo doživjeli i proživjeli ostaje trajno zapisano na matrici naše duše, mozga, ko zna gdje, nama se može učiniti da smo zaboravili, ali samo učiniti. Dovoljan je tek impuls da se sve vrati jednako živo, jednako krvavo, jednako bolno