Autobusne bilješke

Autobusne bilješke Selvedina Avdića nastale su, gle čuda, u autobusu ili barem na razasute i labavo okupljene autobusne teme, uključujući i putnike i šofere i perone, s iznimkom zadnjeg ciklusa Putovanja po sobi, koji je nastao, kao što mu ime kaže, a zbog korone. U tom trenu međugradska autobusna rutina postala je egzotični avanturizam. O rutinama se u ovoj knjizi u prvom redu i radi, preciznije, o tome da se u njima dohvati značaj i ljepota, da ponovo gledamo svijet oko sebe rosnim očima, znatiželjni i osjetljivi, kako to Selvedin Avdić uspijeva. Autobusne bilješke su prilog usporavanju vremena i poziv na odmicanje pogleda od ekrana i na promatranje, osluškivanje i promišljanje svijeta oko sebe. Stari recept za novo vrijeme, jer autor je shvatio da se danas od silne konzumacije ne stiže do zamjedbe, ni do empatije, kamoli do refleksije. Bilješke vraćaju mjeru i vjeru malim i običnim stvarima u kojima otkrivaju vrtoglave dimenzije. Zapisi su osim iznimnim demokratskim senzibilitetom, koji se neselektivno i utoliko veličanstvenije lijepi za sve oko nas, protkani i nenametljivom erudicijom. Ovo je knjiga koja nas uči kako se ponovo čuditi svijetu, knjiga nakon koje će netko, u nekom autobusu ili sobi, gledati i misliti, možda je na neki način dopisati. Knjiga koja mijenja i smiruje čovjeka, a više od toga teško da umjetnost može učiniti.