Euforija

Tko je zapravo bila Sylvia Plath? Kako je voljela, tugovala, radovala se i gdje je, usred bivanja majkom i suprugom, pronalazila prostor da bude i autorica? Euforija na maestralan način daje odgovore na najbitnija pitanja o Plath otvarajući nam pogled u zadnju godinu njezina života prije samoubojstva. Ovaj roman, pisan u prvom licu, na izuzetno inovativan i moderan način donosi nam kroz oči kultne pjesnikinje priču o svim ženama i borbi da uz majčinstvo i pritisak patrijarhata ostvare i vlastite ambicije. Čitatelj zaista na svakoj stranici postaje Sylvia Plath, osjeća njezinu tjeskobu, razornu nemoć, patnju i nemogućnost da se othrva neminovnom kraju. Sa svakom rečenicom pulsira tragedija, nemogućnost da se bude prihvaćen i voljen, kako od nas samih tako i od drugih. Ovom knjigom, kao rijetko kojom, moguće je doći i do vlastitih najdubljih i najtamnijih mjesta, ona uvjerljivo secira usamljenost, najintimnije ljudske strahove i nade. Ipak, ovaj tekst je i više od uvjerljive fikcije, on je nevjerojatno poetsko tkivo koje čitatelja svojim jezičnim i stilskim dosezima drži neprestano budnima i oduševljenima. Elin Cullhed dala je Euforijom Sylviji Plath novi, suvremeni glas koji ju je podigao na univerzalnu razinu; postala je simbol borbe žena u svakodnevnim nastojanjima da ostvare vlastitu kreativnost. “Nikad se ne uzbuđujem pretjerano oko knjige nakon što pročitam samo nekoliko stranica. Ali s ovom je knjigom bilo drugačije… pročitajte samo nekoliko redaka i bit će vam jasno zašto.” – Alessio Torino “Euforiju je bolno čitati, ali – usred sve te patnje - ona je i veličanstvena. Roman je to koji se bavi vječnim problemom žena: kako je biti rascijepljen između sebe same i bivanja majkom.” – Dala-Demokraten “U ovom kompaktnom i zadivljujućem romanu Cullhed uspijeva obuhvatiti sve strane Plath, njezinu ispovjednu prozu, njezinu naivističku, mnogo puta ekstatičnu tamu, koja se ne boji trivijalnog ili pompoznog, i njezinu volju da izbriše bol poništavanjem same sebe, emotivno i dramatično. (…) Jezivo je kako lako Cullhed sklizne u Plathin um, kako dobro zamišlja tamne oblake u njezinoj glavi, dane koji joj se ne pokoravaju, tijelo u tijelu i društveni cirkus koji Plath osjeća kad se izlaže svijetu da se ljudi ne bi brinuli. (…) Kad žena nestane, to je često posljedica toga što nije bilo druge žene koja bi je uhvatila. Iz tog razloga je sreća da imamo autore poput Cullhed koje se ne zadovoljavaju prikazom uspona i padova ženske propasti, već znaju kako uhvatiti izgubljenu dušu, kako pružiti ruku; jer u književnosti nikad nije kasno.” – Göteborgs-Posten